Da. Godinu dana. Punih. Gledam baš datum prošlog posta. I razmišljam kako ću. I što ću dalje. Zašto sam otišla. Gdje sam nestala. Ma da. Samo bubam nesnosne gluposti. Bezobrazna sam. I shvaćam koliko sam vas vukla za nos cijelo vrijeme. Ali ne samo vas, i samu sebe sam zavaravala da sve stignem. Da sam ja savršeno dijete.

Jesam. Djelomično. Možda. Jer se ne ponašam kao većina mojih suvremenika. I jer se brinem za budućnost. No, svejedno sam izgubla pojam o onome što me dovuklo do mojih ciljeva. Ljude koji su me natjerali da nastavim. Njih sam nekako zaboravila ovdje. Iako, zaista, nisam ih nikada zaboravila, ali jesam izostala sa svega ovoga. I znam da ovo nitko neće pročitati, jer dovraga - pa zadnji puta sam nešto napisala prije ravno godinu dana.

I mislim si sada, jesam li zaslužila vratiti se svima njima? Voljela bih. Znam da će me oni primiti natrag. Ali pitanje je jesam li ja to zaslužila? Jer znamo da ću ionako opet nestati.

Ma da.

It took me a long time to remember.

Molim oprost. Za dane, tjedne i mjesece koji su proletjeli pred mojim umornim smeđim očima. Dogodilo se da vas se sjetim svakog dana u nekom tjednu, nad nekom od silnih gimnazijskih knjižurina i požalim što sam vas toliko lagala. Mislila sam da ću moći žonglirati sa toliko vatrenih štapova u zraku, samo mi se omakla greška u brojanju.

Spriječili su me u svemu u čemu sam toliko uživala. Nisam imala pojma što me očekuje, ali problem je bio u tome što ja želim sve. Pa tako bez učenja nije išlo, a ako sam mislila učiti, onda sam se odricala i sna i druženja s laptopom. No, sada je sve završilo. Ja sam dobila sve što sam htjela. Matematičar sam. Prošla sam s nekom peticom, ali peticom. Dobila sam nagradu za trud kroz godinu. A sada je stiglo ljeto i slobodno vrijeme.

Nadam se da vi mene niste zaboravili. No, tu sam da vas podsjetim da postojim tu negdje na nekom blogu.

Ono što osjećam. I ono što znam. Sušte suprotnosti uvijek bile i zauvijek će takvima ostati. Razdor među njima je ogroman, taman i nepredvidiv. A nigdje nema onog drvenog oronulog mosta, kakvog viđamo u bajkama. To je pak jer svaka bajka ima sretan završetak. Ali, ovo moje postojanje ne da nije bajka. Ono nije niti pošten vic, nije vrijedno spomena. Moje postojanje nema sretan završetak. Tko zna da li je ikada imalo i početak. Tko zna da li je moje postojanje uopće postojanje. Možda je samo trag tuđeg kista na platnu propalih slučajeva debelih gustih nanosa. Točka. Jedna mala točka, velikog propalog bića. I što onda? Ništa. Kiša će i dalje padati ravnomjernim tihim bubnjanjem, Sunce će i dalje grijati nasmiješena lica, jednostavno ignorirajući moju siluetu.

Samo sastav zbog kratkog naleta inspiracije.

Danas. Danas ne znam koliko riječi mogu reći, jer koliko metafora i anafora ja ispisala, niti jedna neće biti blizu onoga što mi se mota po glavi. Nikakve stilske figure unutar pjesama u prozi, niti balada neće biti večeras. Ništa. Samo koja točka ili dvije, tek toliko. Tebi u čast. Da ostavim nekakav trag za sobom, nešto što će reći da sam te se sjetila na ovaj datum. Na ovaj datum, pet godina kasnije. Da, prošlo je pet godina. A najzanimljivije od svega je da su te godine proletjele brže nego sam očekivala. Dovoljno brzo da sam jedva zamijetila svoje odrastanje.

"Pitam se, je li tome razlog činjenica da tebe nije bilo tu? Jesam li preskočila taj dio?"

Želim odgovore. Neće ih biti, znam da neće. Ipak ih želim. Šteta što ih nikada neću dobiti... Jer imam toliko pitanja. Problem je što nema te enciklopedije koja će mi reći što da učinim. Svima nedostaješ. Znaš, onaj tvoj umoran pogled? I osmijeh, tako iskren... Sjećam se toga. Tebe, kako sjediš na stepenicama. I smiješiš se. I ja ti trčim u susret. I grlim te. I sjećam se kada sam uzela dječju šminku, onu onako ružičastu... Našminkala sam se i tražila od tebe poljubac u obraz. Vratila bih ti natrag i onda ti se smijala zbog ružičastog otiska mojih usana na tvom obrazu. Eto. Ova moja kratka sjećanja, tebi su u čast.

Pretpostavljam da sam vam ovoliko dužna. Na ovaj datum, barem. Dok opet negdje ne pronađem tračak inspiracije u tim uskim tamnim hodnicima odraslog svijeta. Pritisak je sa svih strana nepodnošljiv i nemalo okrutan. Ipak, to je nešto čemu sam težila i što želim - sada se moram nositi sa svime, zar ne? Moj odabir.

Voljela bih se osvrnuti na temu koja me danas pogodila. Zapravo, ne bih rekla pogodila... Ili bih? Ne znam. Ako baš želite, odaberite sami. Nekada jednostavno ne znam i tu se zaustavljam prije nego što krenem u krivom smjeru prema slijepoj ulici.

Volim srednju. Zaista je ispunila sva moja očekivanja. Uključujući i ona da se vjerojatno neću uklopiti u sav taj komplicirani koncept. No, ponavljam - to sam očekivala. Uostalom, srednja je baš mjesto za takve primjere. Mjesto gdje ljudi od tebe uopće ne traže da se uklapaš već je svatko negdje na svojoj strani. Nije da je to nemoguće. Nemoguće je uklopiti se sa svime i svakim. Ali pronaći grupu ljudi s kojom dijeliš interese i mišljenja je nešto što većinom polazi za rukom. Štoviše, oni koji se uklope sa svime i svakim obično ispadnu dvolični licemjerni idioti. Savjetujem da ne težite takvim potezima, jednostavno su precijenjeni. Dakle, tu se vraćam. Zapravo, vraćam se svojoj vječnoj temi - umišljenoj dječurliji.

Zaista ne znam to pustiti, zar ne? Dobro. Što su sada napravili, da? No, ništa novo. Nisu ni trebali, njihovi se životi uglavnom vrte oko identičnih stvari. Govorim o tome da sam ja pronašla društvo koje mi paše. Društvo u kojem ne moram slušati svakodnevne tračeve i gdje nisam prisiljena pratiti nikakva 'in' događanja u našem nekom pubertetskom školskom svijetu da bih uopće mogla održati konverzaciju s nekim. Pronašla sam društvo koje se ne osvrće na taj budalizam. Također, cijelo društvo izuzev mene broji muške članove. Stoga je bilo prirodno i normalno da ih zanima odakle ja među dečkima. I kada sam im objasnila cijelu filozofiju koju vi, vjerujem, već znate blago rečeno napamet, bila sam oduševljena spoznajom da se slažu sa mnom i da zaista neću imati posla sa vijestima o subotnjim pijanstvima i strahovima za trudnoću. Pojavio se problem kada se ta moja filozofija proširila razredom i kada me dio ženskog društva odbacio. Naravno, one su očekivale da ću biti shrvana i da ću plakati prvom prilikom koja mi se pruži. Stvar je u tome da nemaju pojma kako su se tog trena etiketirale. Prvo, drama kojom su okončale naše još nerođeno prijateljstvo. Zatim, činjenica da su ponovile da se ja ne želim družiti s curama kao što su 'one'. Imaju li pojma da su se tako samoprozvale kurvama na subotnjim pijankama? Rekla bih da je to bilo urnebesno za čuti. A zatim i žalosno za shvatiti da vjerojatno nisu imale pojma o čemu pričaju, zar ne?

Samo sam htjela ovo podijeliti s vama. Nadam se da ne zamjerate na ovoj temi. I naravno, činjenici da se ja opet živciram zbog gluposti. Znam da se živciram zbog gluposti i znam sve to. Samo da, ovo je bilo prvo što mi je palo pred snene misli. Počinjem spavati stojećke.

Objavila sam post danas jer je 29. rujan. Dakle - rođendan mi je. Unaprijed hvala na tih par čestitki. Znate da i ja vas volim jednako, zar ne? :*

Sad kad bolje gledam, ova je tema bolja od nostalgičnih epova koje bih sada mogla tipkati, a hoću već u sljedećem postu. Sretno vam bilo. ^^

Treba mi nešto. Rekao bi Galić: "Treba mi nešto jače od sna, da me uspava tisuću godina." Voljela bih imati to nešto. Voljela bih da me svi jednostavno ostave na miru. Da, to želim. Želim vlastiti mir. Želim razmišljati i vidjeti budućnost koja mi stoji pred vratima. Ne, ne želim biti vračara. Želim znati što me čeka kada završim ovu priču o djetinjstvu. Želim znati gdje ću dospjeti kada završim tu priču i kročim pragom odraslog svijeta.

Jer, tamo gdje idem zaista me čeka odrastao svijet. Ne toliko ljudi - nitko ondje neće biti odrastao, ali obaveze. Čekaju me obaveze i odgovornost. Čeka me sve ono što nisam imala ovdje. Čeka me život koji mi ne paše jer ja jesam dijete. Ne paše mi, ali nitko nije rekao da ga ne želim. Štoviše, čekam ga već godinama. I brojim sate do konačnog susreta s tim životom. Samo ne znam hoće li me prihvatiti. Mogu li ostati dijete u odraslom svijetu? Jer ja želim ostati dijete. Djeca su nevina, dobra i optimistična. Želim ostati takvo dijete i ne susresti se sa stvarima za koje znam da će me kad tad sustići. Sa stvarima koje viđam svaki dan i previše razumijem da bi im bila bliže nego što jesam.